RadarURL Halfway To Nowhere. <body>

Halfway To Nowhere.












20.06.2017.

Ever-growing, Ever-dying.



Osjećam se kao da postajem proziran, kao da postajem dio neke druge stvarnosti, ili se stvari oko mene toliko mijenjaju da se više ne prepoznajem u okruženju i tapkam u mjestu i čekam da se pojavi neki poznati ugao u koji se mogu zavući – ali ne dolazi i polako postajem nervozan i strah me namirisao i okružuje sa gore, sa dole, iza i ispred.

Osjećam se kao da sam izgubio onu posebnu rečenicu negdje u knjizi i mada se mogu sjetiti nekih riječi ne umijem ih posložiti da zvuče pravilno i ma koliko čitao i tražio ne mogu je ponovo naći, okružuje me milion riječi ali nigdje onih koje tragam.

Osjećam se kao da gazim u neko novo postojanje ali niti sam dovoljno radoznao da saznam šta je na drugoj strani niti sam dovoljno hrabar da jednostavno zakoračim i vidim šta će biti.

Pokušavam reći da se osjećam kao da sam zapeo i da ne želim zakoračiti u novo.

Tu je negdje, blizu, uzburkava mi površinu i traži neko mjesto da eruptira ali nikako da uspije i konstantno sam u nekom stanju pripravnosti, doći će, neće, evo ga, nije, očekujem to ujedinjenje preispitivanja, kalkulacija i zaključka ali nikako da ga dohvatim snažno, nikako da ga zadržim u dlanovima, konstantno mi bježi između prsta i nestaje pod nogama.

Mrzim ovakve dane.

Nikad nisam zamišljao kako bi mi život trebao izgledati ili kakva će djevojka biti koju ću imati u nekoj budućnosti koja slijedi; plan je glup i glupo je znati sve o svemu i šta i kad i kako, ali nikad, ni u momentima slabosti i maštarije, nisam zamišljao da ću biti tu gdje jesam.

Kontao sam da ću možda odrasti u nekog intelektualca, posjedovati hiljade knjiga, par dobrih prijatelja, da će žene koje budu dolazile u stan imati oštar um i zgodna tijela i da ćemo voditi neke besmislene razgovore do kasno u noć; ili sam mogao biti neki muzičar, možda živjeti u trenutku, imati neki stan od crvene cigle sa nekim cool slikama i da će žene koje budu prolazile kroz njega biti spontane, da će odisati nekim vanrednim osobnostima, da ćemo ležati negdje u travi i slušati neku kvalitetnu muziku i smijati se besmrtnosti koja dolazi; ili sam možda mogao biti neki doktor ili inžinjer, ili profesor ili nešto što zahtijeva malo truda i mnogo veza.

Da li postoji jedan trenutak u vašem životu, jedan trenutak na koji možete uprti prstom i reći, evo! To je to, u tom momentu je određen tok mog odraslog života?

Ja mogu. Tačno znam u kojem gradu, u kojem stanu, u kojem krevetu i u čijem zagrljaju sam donio odluku koja je oblikovala sve što je uslijedilo godinama kasnije.

Što se više odmičem od tog trenutka sve više shvatam koliko je bitan bio.

I super je. Da sam ga planirao ne bi nikad ispalo ovakako kako je ispalo.

Volim ovakve dane.

Jutros sam se probudio tek prije alarma, ugasio ga i na vrhovima prstiju izašao iz sobe, pred zgradu. Stavio sam slušalice na uši i okean spokoja me zapljusnuo sa svih strana; sunce mi se slijevalo niz vlasi kose, niz poluzatvorene kapke, niz ruke; nisam čuo ni auta ni tramvaje ni pse ni djevojku koju su vukli niti sam primjetio njen izbezumljeni pogled niti me bilo briga što su daleko organizovaniji i snažniji od nje; pogled sam totalno posvetio sisama i sinhronom skakutanju sa melodijama koje su vibrirale kroz pospano tijelo, i noge preko kojih su se zrake sunca prelijevale, magične, predivne noge.

Ne znam koliko brojeva je potrebno da vidite na ekranu ali ja sam se osjetio jako sretno i zadovoljno kad sam pogledao u listić na bankomatu. Ušao sam u pekaru i potpuno nesvjesno odlučio biti govno koje neće skinuti slušalice i reći teti šta želi nego samo pokazati, nasmiješiti se i ostaviti pare na pultu.

Razvukao sam hod do stana i odlučio biti gušter i upiti još malo sunca.

Nikad se nisam drogirao ali sam uvijek zamišljao da je to to:

sve je usporeno, sve se taloži vrti oko mene u centričnim krugovima i polagano gubim tlo pod nogama i svemir me miliuje po licu i golica mi um savršenim riječima, savršenim melodijama, savršenom spokoju, savršenom postojanju i toliko je lijepo da tijelo ne zna šta će sa sobom pa zasuzi oči i počne da svira neke zamišljene instrumente na sred ulice dok se izbezumljena lica udakljavaju i zaobilaze.

Još jednom sam pogledao u one duge, vitke, nebeske noge i ušao u haustor.

 

 

25.05.2017.

Life goals.



Hodam ulicom s tri vrećice hrane dok ona skakuće oko mene i tuče me balonom po glavi.

Upravo sam se sjetio da imam sladoleda; crknite od ljubomore, ne dam nikome!


Stariji postovi