RadarURL Halfway To Nowhere. <body>

Halfway To Nowhere.












06.07.2017.

10,000 days in the fire is long enough.




Ne mogu se odlučiti da li imam neke supermoći ili ne.

Ima tih dana kada mi se stvarno ne radi, mislim više nego inače, poprilično više nego inače, onako kad mi duša curi niz nos i stolica na kojoj sjedim, umrtvljeno, postane zatvor otvorenog tipa, ponekad poželim da se ništa ne dešava i zbilja, sastanci se otkazuju, dobijam slobodno iz vedra neba i ne mogu si pomoći i moram misliti da me svemir tapše po ramenima i govori: there, there, ili imam supermoći i mogu kontrolirati umove na daljinu, neki wireless fazon.

 

Problem je što znam da nisam zaslužio i umjesto da uživam u dobivenom vremenu, mene grize savjest i ne mogu se zapravo opustiti; i onda to postane gora tortura nego da sam jednostavno odradio ono što je bilo dogovoreno i zakazano – iako nisam ja taj koji je otkazao. Jebeš mi sve ako sam normalan. Al' cool je što mogu slušati muziku pa me savjest baš i ne može pretjerano maltretirati.

 

Uhvatim se ponekad kako razmišljam o ljudima koji su vjerovatno zaboravili da i postojim. Na primjer, djevojka koja je sjedila ispred mene u petom razredu, osnovne škole, i uopšte se više ne sjećam imena ali se sjećam prodornih, zelenih očiju i osmijeha kad bi se okrenula da posudi neki kurac ( ne da mi se praviti da sam pristojan, kad nisam ). Ili vikenda kad sam igrao nogomet sa likovima iz Sanskog Mosta, negdje na Uni, i kad sam onako amaterski naljutio pola publike jer nisam znao potrčati za loptom ali nakon debakla mi je prišla ta jedna djevojka da mi kaže da voli moju 3N majicu ( +bodovi za svakog ko zna na šta referiram ). Je l' čudno da se sjećam samo nekih djevojaka? Nije, što bi se sjećao nekih likova, niđe veze.

 

Ono što mi tjera suze na oči je malkice ozbiljnije i najradije bih zaboravio ali ne znam kako.

Mrzim sirove emocije, neprerađene. Hodao sam između polica i pokušavao odlučiti šta mi se jede kad sam nabasao na ženu srednjih godina, neuredne kose i vrlo intenzivnog mirisa. Djete je plakalo u naramku, na podu, u kolicima. U jednoj ruci je držala hranu za dijete, u drugoj ruci je držala pelene. Prošlo je par minuta kad je napokon spustila pelene i krenula prema kasi. U nekom momentu smo podijelili pogled i sav očaj tog ljudskog bića se prelio između tih polica i zaprljao sve za sva vremena.

Nisam mogao odlučiti da li da joj pružim neku novčanicu, ili da trčim za njom s tim pelenama ili da ne napravim ništa. Nisam napravio ništa. Volio bih da jesam.

 

 

20.06.2017.

Ever-growing, Ever-dying.



Osjećam se kao da postajem proziran, kao da postajem dio neke druge stvarnosti, ili se stvari oko mene toliko mijenjaju da se više ne prepoznajem u okruženju i tapkam u mjestu i čekam da se pojavi neki poznati ugao u koji se mogu zavući – ali ne dolazi i polako postajem nervozan i strah me namirisao i okružuje sa gore, sa dole, iza i ispred.

Osjećam se kao da sam izgubio onu posebnu rečenicu negdje u knjizi i mada se mogu sjetiti nekih riječi ne umijem ih posložiti da zvuče pravilno i ma koliko čitao i tražio ne mogu je ponovo naći, okružuje me milion riječi ali nigdje onih koje tragam.

Osjećam se kao da gazim u neko novo postojanje ali niti sam dovoljno radoznao da saznam šta je na drugoj strani niti sam dovoljno hrabar da jednostavno zakoračim i vidim šta će biti.

Pokušavam reći da se osjećam kao da sam zapeo i da ne želim zakoračiti u novo.

Tu je negdje, blizu, uzburkava mi površinu i traži neko mjesto da eruptira ali nikako da uspije i konstantno sam u nekom stanju pripravnosti, doći će, neće, evo ga, nije, očekujem to ujedinjenje preispitivanja, kalkulacija i zaključka ali nikako da ga dohvatim snažno, nikako da ga zadržim u dlanovima, konstantno mi bježi između prsta i nestaje pod nogama.

Mrzim ovakve dane.

Nikad nisam zamišljao kako bi mi život trebao izgledati ili kakva će djevojka biti koju ću imati u nekoj budućnosti koja slijedi; plan je glup i glupo je znati sve o svemu i šta i kad i kako, ali nikad, ni u momentima slabosti i maštarije, nisam zamišljao da ću biti tu gdje jesam.

Kontao sam da ću možda odrasti u nekog intelektualca, posjedovati hiljade knjiga, par dobrih prijatelja, da će žene koje budu dolazile u stan imati oštar um i zgodna tijela i da ćemo voditi neke besmislene razgovore do kasno u noć; ili sam mogao biti neki muzičar, možda živjeti u trenutku, imati neki stan od crvene cigle sa nekim cool slikama i da će žene koje budu prolazile kroz njega biti spontane, da će odisati nekim vanrednim osobnostima, da ćemo ležati negdje u travi i slušati neku kvalitetnu muziku i smijati se besmrtnosti koja dolazi; ili sam možda mogao biti neki doktor ili inžinjer, ili profesor ili nešto što zahtijeva malo truda i mnogo veza.

Da li postoji jedan trenutak u vašem životu, jedan trenutak na koji možete uprti prstom i reći, evo! To je to, u tom momentu je određen tok mog odraslog života?

Ja mogu. Tačno znam u kojem gradu, u kojem stanu, u kojem krevetu i u čijem zagrljaju sam donio odluku koja je oblikovala sve što je uslijedilo godinama kasnije.

Što se više odmičem od tog trenutka sve više shvatam koliko je bitan bio.

I super je. Da sam ga planirao ne bi nikad ispalo ovakako kako je ispalo.

Volim ovakve dane.

Jutros sam se probudio tek prije alarma, ugasio ga i na vrhovima prstiju izašao iz sobe, pred zgradu. Stavio sam slušalice na uši i okean spokoja me zapljusnuo sa svih strana; sunce mi se slijevalo niz vlasi kose, niz poluzatvorene kapke, niz ruke; nisam čuo ni auta ni tramvaje ni pse ni djevojku koju su vukli niti sam primjetio njen izbezumljeni pogled niti me bilo briga što su daleko organizovaniji i snažniji od nje; pogled sam totalno posvetio sisama i sinhronom skakutanju sa melodijama koje su vibrirale kroz pospano tijelo, i noge preko kojih su se zrake sunca prelijevale, magične, predivne noge.

Ne znam koliko brojeva je potrebno da vidite na ekranu ali ja sam se osjetio jako sretno i zadovoljno kad sam pogledao u listić na bankomatu. Ušao sam u pekaru i potpuno nesvjesno odlučio biti govno koje neće skinuti slušalice i reći teti šta želi nego samo pokazati, nasmiješiti se i ostaviti pare na pultu.

Razvukao sam hod do stana i odlučio biti gušter i upiti još malo sunca.

Nikad se nisam drogirao ali sam uvijek zamišljao da je to to:

sve je usporeno, sve se taloži vrti oko mene u centričnim krugovima i polagano gubim tlo pod nogama i svemir me miliuje po licu i golica mi um savršenim riječima, savršenim melodijama, savršenom spokoju, savršenom postojanju i toliko je lijepo da tijelo ne zna šta će sa sobom pa zasuzi oči i počne da svira neke zamišljene instrumente na sred ulice dok se izbezumljena lica udakljavaju i zaobilaze.

Još jednom sam pogledao u one duge, vitke, nebeske noge i ušao u haustor.

 

 


Stariji postovi