RadarURL Halfway To Nowhere. <body>

Halfway To Nowhere.












09.08.2017.

Daj pet!





„Zašto ne pišeš ništa?“

Zato što svaki put kad sjednem pisati hoću da me nema.

Onako, prosto da ne postojim, eto.

Zato ne pišem.

 

Pronalazim slike i autiće i tramvaje i kao da će me nešto provući negdje pod zemlju, u neki crni kutak ovog jebenog planeta, ali onda moram pjevati pjesmice s djecom i njihovi veseli usklici me vrate negdje pod oblake.

Osciliram cijeli dan.

Mislim da će me uhvatiti negdje u trgovini za mjesec, il' dva dana, il' sad dok pišem, ili kad nađem još neku od slika ili čujem riječi koje su me nervirale dok sam ga još viđao uokolo;

trenutno me još ne dotiče previše.

Pomalo se osjećam kao govno jer ne režem vene i ne prosipam rijeke iz očiju, ali sam siguran da će me u jednom momentu ostaviti bez daha.

Kako se uopšte nositi sa smrti?

Ne znam; strah me malodušnosti i manjka osjećaja koje bih trebao imati prema nekom kao što je to on; možda da ga odem lično vidjeti, možda bi se nešto provalilo iz mene.

 

*dubokuzdah*

 



 

Imao je običaj da dotrči i kaže: "Daj pet!" i onda mu ti daš pet i on cvrkuće od sreće, i toliko je to puta napravio da je u nekom momentu postalo naporno i dosadno i onda sam mu odgovarao sa "Daj, Mime, odjebi s tim više!" al' on bi i dalje cvrkutao od sreće i samo pobjegao, pa se vratio za par minuta.

 

 

Samo bih da mu dam pet još jednom.

Ništa mi u životu drugo ne treba u ovom momentu, eto, baš ništa nego taj jedan pet.

 

Yay! Pronašlo me!

 

30.07.2017.

"Patch me back to my mind."



Da se ponovim:

Ovo je jedna od onih pjesama koje se trebaju slušati kad se u jutro probudiš tek pred alarm i na vrhovima prstiju se iskradeš van iz sobe, pred zgradu, staviš slušalice na uši i osjetiš kako te okean spokoja zapljuskuje sa svih strana; i nije te briga i ne čuješ ni auta, ni tramvaje, ni ljude. Kad odlučiš biti govno i samo pokazivati na stvari koje ti trebaju iz dućana jer još nemaš snage prozboriti riječi iz pospanog tijela i dok ti se sunce još sliva niz kičmu i miluje kapke koji se bore da ostanu otvoreni. Ovo je jedna od onih pjesama zbog koje se gubi tlo pod nogama i zbog koje se osjećaš kao da te svemir miluje po licu, i kako se utapaš u savršenim riječima, savršenim melodijama, u potpunom zadovoljstvu i besmrtnosti koja se širi kroz kosti.


Stariji postovi