RadarURL Halfway To Nowhere. <body>

Halfway To Nowhere.












22.04.2017.

Nije to..

Nije to nikakva inspiracija koja se ukaže pod naletima ili u vanrednim situacijama koju brže-bolje treba iskoristiti prije nego što isčezne jednako brzo kao što se i ukazala.

Ne, to je više osjećaj koji kola tijelom i nikad ne možeš uprt prstom i zasigurno reći –evo, tu je!

Ponekad se krije u nogama i tjera me da hodam po parkovima i da bosonog gazim po travi i tražim ti ljubičice koje se tek ukazuju ili se prelije u ruke pa s ljubavlju kuham ono što najviše voliš i upravo iz tog razloga znam to i samo to da pripremim; nisam ja genije koji može sve što hoće, to je osjećaj koji pokreće i koji osigurava da funkcionišem na posve drugi način, nekako kako lično za sebe nikad ne bih.

Ponekad se krije negdje u krajevima zjenica i usporava mi pogled na pramenovima kose koji se zapliću negdje po tvojem licu i brzo prelazi u vrhove prstiju koji se sami pomjeraju da isti taj pramen sa neizmjernom ljubavlju maknu pa se nevjerovatnom brzinom prebacuje negdje u krajeve usana i razvlači ih više i ljepše i brže nego bilo kad drugo.

Najdraže mi je kad se razlije po cijelom tijelu, ma kad napusti tijelo i učini da cijeli svijet igra pod nekim ritmom srčanih otkucaja; kada cijeli svijet vidi neizmjernu ljepotu, toleraciju i ljubav prema tebi, kad je sve van moje moći ali ti tete i dalje poklanjaju više maslina nego što si tražila i pričaju ti o nekom sjaju koji te okružuje, dok se ti onako djetinje crveniš i zahvaljuješ.

Ili kao sad.

Kad mi sjedne na srce ili negdje na dušu i pritisne je sa svih strana i stiša mi um; rastjera sve teške misli, i kad se okus tame izgubi kao da čula ne postoje; kad mi priče o starosti odjekuju bićem i kad nas jasno vidim izborane i sijede negdje pored kamina kako čitamo Bukowskog i pijemo čaj od Jabuke-cimet.

Ili kad mi sveže ruke nevidljivim koncima i učini da strpljivo čekam dok te nema, i da te čekam kao da si zrak koji je neophodan.

 

Nije to nikakva momentalna, jeftina, inspiracija koja nadođe i izgubi se u neizglednim situacijama i nepovezanim rečenicama.

To je više kao da pauziramo najdraže situacije omiljene priče i da ih u detalje analiziramo i premotavamo iznova i iznova.

 

Strpljivo čekam da se izgubim u tvojim rukama.

Najviše volim kad me grliš.

 

22.04.2017.

Niko, nikad.



Niko nikad ne udiše svježi zrak noći i zamišljeno promatra boje što se razlijevaju po skliskim ulicama, igru sjena.

U sobi se, kao na filmu, tragovi svjetlosti nikad ne probijaju kroz masovne zavjese i ne zjape kao što tišina ne zjapi među predmetima.

Likovi sa slika ne oživljavaju, ne dopire muzika pažljivo odabranih pjesama niti se slova užurbano preslaguju na stranicama prašnjivih knjiga.

Ništa nije puno razočarenja, agonije i sve jeste onako kako bi trebalo biti.

Vrijeme ne stoji, kalendari se ne cijepaju i niko to ne povezuje sa ničim svojim, niko to ne izjednačava sa svojim jadom u srcu. Niko.

 

Zašto noć nikad ne može biti jednostavna u kvačicama koje ostanu na papiru?

Zašto nikad blaga, uprljana zvijezdama ili blaga sa punim mjesecom koji bi bio glavni krivac tog savršenstva?

Zašto svaki put ponoć mora uveliko proći i zašto sat mora otkucavati svoje minute i zašto se dan mora približavati i prijetiti užurbanošću koju nosi, nemirima, suncem ili buđenjem koji nosi?

 

Niko ne poistovjećuje svoje misli sa vjetrom; isprva blagim i tiho razigranim dok polako usavršava svoj divlji ples; nemoćnim kad se rodi, pa podivlja u veličanstvnu zvijer koja čupa sve pred sobom i nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

I naravno da se savjest nikad ne pojavi u takvim situacijama da kuca sporo u pozadini, po hladnim zidovima; i naravno da nikad ne kuca tiho ali dovoljno glasno da ne da zaspati.

Nikog ne muči samovolja nastajanja misli?

Ne dešava se da nepovezano zablješte ispod kapaka, da ožive sve što je ikad dotaklo usne, sve što se zabilježilo u pretincima mozga, što je prošlo kroz zjenice, uši, nos.

Sve što je drago i lijepo.

Sve čega se neko boji ili pokušava zaboraviti.

I niko ne čeka.

Ni boga, ni sabah, ni ljude, ni ezan, ni nju, ni riječi, ni rečenice.

Niko ne sjedi sa bilježnicom na koljenima dok tišina i dalje šeta i grebe zidove prstima i njiše se na stolici, i pod ne škripi od koraka i ne provlači se iza zavjesa, ne korača preko tepiha i ne zavlači se u postelju, nikad onaj dosadni tip tišine, kad nije potrebna, kad bi bilo bolje da nije tu.

 

Ništa se ne podruguje iz te sobe i ne unosi se u facu i ne daje do znanja da će biti samo gore.

I to nikad ne povuče pitanja kakav će dan biti, dan koji valja ispuniti.

I sve je lijepo, obećavajuće i nikad suvišno, oholo, tromo niti bez smisla; nikad bez reda, nikad ništa ne vrišti i nikad ništa nije spremno da se digne; naravno da zidovi tamnice ne rastu u takvim danima i noćima.

 

To razgrađivanje i bezumlje ponekad prekinu kapi kiše ne licu; ili se pojavi Ona u blagoj maglici sna oko tijela.

Ponekad tetura lijevo-desno i velikom lakoćom navlači osmijeh u jedan kraj usne.

Nos se  mršti i bore oko očiju zategnu.

Trepaviće joj se zbog ljubavi teško rastaju jedna od druge.

U hodu dodiruje zavjesu, korača preko tepiha i oslanja o zid, kao da zna gdje treba zakoračit;

Svojim naizgled odmjerenim koracima tjera tišinu iz svake napukline i zavlači se u postelju;

poražena, tišina odlazi.

 

Svijet je miran, ugodno miran, i podnošljiv.

Svijet je opet siguran.

 

 


Stariji postovi