RadarURL To flow like a river, and drift like a cloud. <body>

To flow like water, and drift like a cloud.











08.10.2017.

Sunday morning is everyday, for all I care.

Nisam tačno siguran o čemu mi se piše; osjećam se nedefinisano, lebdim negdje između dobrog i suicida između lošeg i bosonog trčanja ispred kuće, oko jabuka i krušaka, osjećam se normalno; sve dok ne držim glavu u rukama dobro je, sve dok ne buljim u daljinu i ne kuckam prstima po konturama stola, dobro je, sve dok ne slušam baš tu jednu playlistu dobro je.

Ne znam zašto imam navike koje mi produbljuju takvo stanje, ne znam zašto omogućavam da se situacija razradi i ojača, ne znam zašto je ne zatučem u nastanku.

Imao sam namjeru napisati dvadeset stranica i pet priča ali sve je to spalo na jedno prosto – ne znam o čemu da pišem, ali me traži i tjera da oslobodim nešto što me svrbi tamo iza desne zjenice oka, da oslobodim nešto što se prikrada i šapuće na uho.

Možda je do kiše i tmurnog neba koje se nadvilo nad ovim gradom, pa me zove da hodam ispod kišobrana i da kupujem šarene čizme i skačem po lokvama i brojim kapljice po crvenim i zelenim i žutim izlozima ili je do toplog zraka što struji iz klime pa me tjera da se zavlačim pod tople, žute dekice i gledam neke stare serije, ili je do hladnih pločica pa me zove da tražim čarape i gubim sate pokušavajući ih upariti jer u ovom stanu ništa nije posve isto, ili je možda do mirisa čaja iz kuhinje i crnog grožđa na stolu.

Kao da bih da se zaletim negdje u park ili u neki stari sokak i čitam Eminu ili slušam neki sevdah ili da brojim ptice kojih je sve manje ili možda da slikam onu planinu na istoku, i veo magle koji je okružuje.

Ali ne radim ništa od toga.

Sjedim, kucam riječi i čekam da prođe.

 

Kao da bih da dodirujem tipke klavira, da zatežem žicu gitare, da popravim onu drvenu konstrukciju koja drži lozu s poda, da pregledam stare slike i snimke kad smo trčali po zaleđenom, pješčanom putu, u skafanderima drečavih boja, s crvenim obrazima i slinavim nosevima ali s osmijesima od uha do uha.

Kao da mi se sjedi ispred škole, na trotoaru, i da me zabavljaju stari prijatelji, da me smaraju stare simpatije i da me mrze stari gimnazijalci, da me gotive profesori, da mi dijele kifle u pekarama jer imam plave oči i jer sam visok.

Ali ne mogu ništa od toga.

Sjedim, kucam riječi i čekam da prođe.