RadarURL To flow like a river, and drift like a cloud. <body>

To flow like water, and drift like a cloud.












21.09.2017.

Dosadna razmišljanja [2]

Postoji ta jedna razina bivanja koja nas hrani i gura da napredujemo u životu; ego, želja za uspjehom, porodica, društvo, šta god. I ako uspijemo živjeti na tom nivou i ako uspijemo igrati tu igru, i poštovati sva pravila i sve što ide uz nju, možda nam pođe za rukom i budemo zadovoljni, i sretni do neke mjere. Problem je što to postane dosadno, besmisleno i najveća radost koju možemo izvući je da smo živi, da preživljavamo, pa ni to nakon nekog vremena ne bude dovoljno ali šta onda?

Toliko se duboko uvučeš u taj neki sistem postojanja da ne znaš za bolje i ne znaš kako dalje i sve puca po šavovima ali se ti i dalje držiš za glavu i lupaš nogama i uporno odbacuješ sve što nije dio sistema koji te upropaštava.

Pa dobro, imati posao, porodicu, živjeti sretno sa djecom i jesti finu hranu, šta ima loše u tome?

Ništa. Tako nekako izgleda idealni život?

Malo mi je krivo što nas se sve strpa u te zatvore i što mnogi nemaju ni šanse da se otmu i da probaju nešto drugo. Rodiš se u porodici u kojoj se na prvo mjesto stavlja posao, preživljavanje, auta, stanovi, kuće, kameni zidovi, mramorne pločice.

U šestoj godini te pošalju na pripreme za vrtić, iz vrtića te pošalju u prvi razred, u srednju školu, na fakultet jer kao priprema te se za “stvarni” svijet i treba da budeš zahvalan jer si tako dobro prošao.

I onda završiš fakultet, i dođeš na posao i skontaš da nemaš veze o tome i da te se smatra najvećim debilom, dok ne prođeš se obuke i ne naučiš kako sastaviti dokument koji firmi odgovara. Ali ni to nije dovoljno, sad imaš neke kvote koje treba postići imaš više obaveza i slažu ti da ćeš uživati kad ostariš.

I tako dođeš do te penzije i ako si sretan da ti je država ne uzme za sebe, koji kurac da radiš kad imaš 60 godina, dva originalna zuba, moraš ići slezenu vaditi i penis ti ne radi?

Skontaš da nema te faze života kad je sve u redu i kad možeš da poženješ šta si posijao i skontaš da je to sve jedna velika prevara, jebeno ništa.

Prođeš kroz sve te faze i ono malo individualnosti što imaš isperu iz tebe, i ako si sretan da ostane nešto možda se otrgneš i uspiješ da živiš svoj život, ali koliko od nas to zapravo uspije?

Većina nas počne da vjeruje da zapravo ono što radi ima neko značenje i počneš da se osjećaš dobro jer imaš posao od 9 do 5 i šefa koji te plaća redovno kao da je to nešto najbolje što možeš dobiti u životu, i kao da nemaš nikakvog prava da tražiš više jer eto neko tamo nema ni to.

Na brak se gleda kao na neku pobjedu, ili imanje djece je kao neka pobjeda, pobjedio si u životu, dobio si jackpot.

 

Ja osjećam strašan otpor prema svemu što mi se nameće, osjećam otpor od najranijih sjećanja kada su granate padale oko mene i kada su svi govorili da treba da se bježi, osjećam otpor prema imanju odličnih ocjena jer to je jedino prihvatljivo, a šta je sa onima koji ne mogu imati petice i šta je sa onima koji nemaju para za sveske i čitanke i knjige iz matematike i koji moraju kopati njive dok ja sjedim u hladu ispod drveta i pijem sok od narandže; imam otpor prema skupim autima i skupim mobitelima i prema poznatim i bogatim i priviligovanim, imam otpor prema otrovnim grupama, sredinama, narodima i cijeloj jednoj vrsti koja je sve izokrenula naopačke i sve nas zajedno vodi u propast. Osjećam otpor a ne znam šta da radim s njim.

 

Fali mi cijela ta jedna druga vrsta postojanja, jedna ljepša vrsta postojanja, fali mi znanja, fali mi iskrenog postojanja, iskrene sreće, zadovoljstva.

Fali mi spiritualnosti koje naše društvo predstavlja kao nešto nebitno, kao nešto što ne postoji, kao nešto što treba da bude sporedno, što treba da se zadrži za sebe i da se sakrije u svoje kamene kućice.

 

Možda sam samo lud? :D

To mora da je to.

 

Šta znam..

 

 

 

21.09.2017.

Je l’ ima neko da mu je teže?

Kupio sam nedavno novi monitor koji je ujedno i TV sa zvučnicima. Imam taj neki novi fazon da se zavalim u fotelju, okrenem novi minitor i gledam seriju/film na njemu a drugi monitor i dalje koristim za sve ostalo. Ljepota.

Ali problem je što mi je previše udobno.

Iskupim vodu, hranu, slatko, dekice, jastuke i onda bi me samo Bog dragi nagovorio da se maknem s tog mjesta.

 

Ali nije samo to.

Jutros se probudim sat i nešto prije nego što sam planirao; grmljavina, kiša, otvoreni prozori, otvorena vrata, sve lupa, PC se ugasio, nestalo struje, panika i trka po stanu, i slučajno nađem njen parfem ispod nekih knjiga, i onako još pospan rekoh malo ću samo da ga po sobi raznesem pa da se kasnije mogu iznenaditi kad završim s poslom i uđem u kuhinju, ali šipak, prosuo sam ga po ruci, pa po faci, pa po odjeći, i umjesto da me razveseli kasnije, nosim ga sa sobom uokolo cijeli dan i samo me izdeprimira, good job!

 

Kupim dva komada lazanja, jedan za ručak, jedan za večeru, pojedem oba u roku od sat vremena; kupim par voćnih jogurta ( nisam siguran koja deklinacija ide ovdje, jogurata? :D ) da imam za u jutro jer ne pijem kafu ni čaj nit pušim, sjedim i slušam muziku dok se ne razbudim, i od šest, hajde pogodite koliko ih je ostalo? A banane, jabuke, kruške i grožđe se suši na stolu.

 

Potpuno sam opčinjen s Portishead-om, live verzija koja je tooooooooooooooooooooooooooliko bolja od studio verzije.

Ljepota!

 

Ko ne posluša – govno! A kome se ne svidi - šipak mu!


 


Noviji postovi | Stariji postovi