beats by dre cheap

Daj pet!





„Zašto ne pišeš ništa?“

Zato što svaki put kad sjednem pisati hoću da me nema.

Onako, prosto da ne postojim, eto.

Zato ne pišem.

 

Pronalazim slike i autiće i tramvaje i kao da će me nešto provući negdje pod zemlju, u neki crni kutak ovog jebenog planeta, ali onda moram pjevati pjesmice s djecom i njihovi veseli usklici me vrate negdje pod oblake.

Osciliram cijeli dan.

Mislim da će me uhvatiti negdje u trgovini za mjesec, il' dva dana, il' sad dok pišem, ili kad nađem još neku od slika ili čujem riječi koje su me nervirale dok sam ga još viđao uokolo;

trenutno me još ne dotiče previše.

Pomalo se osjećam kao govno jer ne režem vene i ne prosipam rijeke iz očiju, ali sam siguran da će me u jednom momentu ostaviti bez daha.

Kako se uopšte nositi sa smrti?

Ne znam; strah me malodušnosti i manjka osjećaja koje bih trebao imati prema nekom kao što je to on; možda da ga odem lično vidjeti, možda bi se nešto provalilo iz mene.

 

*dubokuzdah*

 

[IMG]http://i67.tinypic.com/35n9ait.png[/IMG]

[IMG]http://i64.tinypic.com/xp1sb9.jpg[/IMG]


 

Imao je običaj da dotrči i kaže: "Daj pet!" i onda mu ti daš pet i on cvrkuće od sreće, i toliko je to puta napravio da je u nekom momentu postalo naporno i dosadno i onda sam mu odgovarao sa "Daj, Mime, odjebi s tim više!" al' on bi i dalje cvrkutao od sreće i samo pobjegao, pa se vratio za par minuta.

 

 

Samo bih da mu dam pet još jednom.

Ništa mi u životu drugo ne treba u ovom momentu, eto, baš ništa nego taj jedan pet.

 

Yay! Pronašlo me!

 

Halfway To Nowhere.
http://akrobata.blogger.ba
09/08/2017 03:16